Izvrsna kolumna Paola Sfecija
Paolo Sfeci, utemeljitelj Hrvatske glazbene unije, napisao izvrstan članak na temu predrasuda i pogrešnog odnosa nekih medija prema hrvatskoj glazbi.

Pročitao sam u Jutarnjem lamentacije Aleksandra Dragaša i Ilka Čulića o turbo-folku. Naravno da se slažem da je to atomski otpad koji bi trebalo potpadati pod zakone o ekologiji i zaštiti okoliša, ali mislim da su i Dragaš i Čulić potpuno krivo detektirali uzroke i krivce proboja te glazbe u Hrvatsku. Naime, po meni je za sadašnju situaciju više kriva isključivost tipova poput Dragaša i Čulića i njihovo agresivno nametanje samo jedne (vlastite) estetike nego Škoro, Thompson, Huljić i Urličićka zajedno.
Prije nego me odmah pošaljete u p.m. probajte pročitati do kraja.
Dakle, glazba je proizvod ljudskog uma prvenstveno zamišljen da zabavi ljude. Mozarta je u svoje vrijeme plaćao kralj da ga zabavlja, Bach je u stvari bio šlager, narodna glazba je služila da ljudi pjevaju i plešu kolo oko vatre, swing je bio plesna glazba, rock je počeo kao nešto uz što se može drmati i čagati. Svaka od tih vrsta glazbe se razvijala u raznim smjerovima a neki od tih smjerova se polako pretvarao u (manje ili više) uglednu umjetnost i s plesnih podija selila u koncertne dvorane.
I tu dolazimo do problema.
Ako izuzmemo par posto ljudi u Hrvatskoj koja uživa slušajući klasiku, jazz, šansonu, rap, hip hop, house, trance, acid i sve one stotine podvrsta kojima normalan čovjek više ne može (a i ne želi) zapamtiti imena, što ćemo s onih 4 milijuna Hrvata u zemlji i još toliko u dijaspori kojima je ta glazba totalni gnjavež, kojima je glazba samo zabava i nešto sasvim usputno i ne tako važno u životu.

Valjda bi sve te milijune ljudi čiji se ukus ne poklapa s onim Dragaša i Čulića trebalo ukrcat na jedan veliki brod i potopit na sred Jadrana.

Kad zbrojimo koliko u Hrvatskoj ima nepismenih, polupismenih, neobrazovanih.....
pa onda onih kojima glazba služi kao povremena kulisa za svadbe i sprovode, izlaske subotom, pjevanje i plesanje uz cugu, ili kulisa uz kuhanje ručka, onih koji glazbu nikad nisu pozorno slušali već je samo registriraju kao ugodu (ili neugodu)- ostaje možda 5% (možda sam tu i preoptimističan) publike koja uopće želi ili može pratiti ono što rade Urban ili TBF ili Arsen ili Tamara Obrovac, a kamoli ono što još i na stranom jeziku proizvode gomile i gomile bandova o kojima ni ja nikad ništa nisam čuo a Dragaš iz tjedna u tjedan njima puni dvije stranice jednog po svim kriterijima (osim glazbenih) objektivno poprilično žutog lista.
Budimo realni, za najmanje 99% građana Hrvatske (a i za hrvatsku glazbu) jedina uporabna vrijednost onog čime Dragaš puni taj dragocjeni medijski prostor potencijalna je mogućnost korištenja kao toalet papira u nedostatku nekog 3-ply ili 4-ply.
(Sasvim usput, Nino, koji je tvoj interes kao kapitalistu da godinama plaćaš ljude koji pišu o nečemu što skoro nikog ne zanima)?

A što je dečki s ostatkom tržišta, minornih 95%?

Što je s onim dijelom pučanstva čije potrebe za glazbom npr. u Americi zadovoljava country (molim pučanstvo da ako zna engleski malo posluša te tekstove, većina je kao skinuta s ploče Džo Maračića-Makija).
Ako apsolutno ili gotovo ništa od naše zabavne, pop i narodne glazbe ne valja, a po Dragašu i Čuliću kao „opinion makerima“ to je realnost, i ako svi hrvatski mediji kompletnu tu scenu tretiraju kao (politički manje ili više opasno) „smeće“, onda je logično da je nekakav PINK TV jednostavno popunio rupu (jer svaka se rupa na kraju napuni).
OK, za potrebe teme i lakšeg (spo)razumijevanja i ja ću ovom prigodom koristiti izraz „smeće“, ako negdje zaboravim navodnike oni se podrazumijevaju.
Postavlja se, dakle, ključno pitanje: ako znamo da 95% publike voli ili želi slušati smeće je li pametno to uvoziti ili je bolje da ga proizvodimo sami? Kozmopoliti će vjerovatno zaključiti da je smeće smeće i da svejedno da li je vlastite ili tuđe proizvodnje, iako sam sasvim siguran (da se s globalne vratimo na mikro razinu) da bi u slučaju krajnje nužde puno radije kopali po smeću iz vlastitog kućanstva nego po susjedovom. Ali to je stvar gadljivosti, ajmo se vratit zdravorazumskoj ekonomskoj logici koja je suština kapitalističkog sustava.
Dakle, nedvojbeno u zemlji postoji potencijalno ogromno tržište za „smeće“, imamo i znatne resurse za njegovu proizvodnju i pritom se ne radi o nikakvoj posebno sofisticiranoj ili jako skupoj tehnologiji. Stvar je elementarne logike da kad prodajemo proizvod baziran na vlastitoj sirovinskoj bazi, ili pojednostavljeno kad se umjesto uvoznog prodaje hrvatsko smeće u hrvatskom (pa i stranom) dućanu onda novac ide u hrvatske lisnice, hrvatska zvijezda zarađuje na koncertima i „gažama“ u zemlji i dijaspori i regiji, ide neka lovica i pratećem bandu, vlasniku razglasa, rasvjete, hrvatskom diskografu, plati se porez u Hrvatskoj, pa onda svi oni troše u hrvatskim dućanima za kruh i mlijeko, pa onda hrvatski proizvođač kruha i mlijeka dobije plaću, i trgovac u dućanu dobije plaću pa može kupiti svojoj obitelji kruh i mlijeko (a djeci možda i CD Leta 3 ili Hladnog piva), možda kupi i novine pa onda i Čulići i Dragaši dobiju plaću i mogu kupiti kruh i mlijeko.....to se zove reprodukcijski lanac (gotovo pa i perpetuum mobile). Ekonomisti bi to nazvali i multiplikativnim efektom.
U neka vremena kada je „smeće“ imalo podršku medija pa se i prodavalo diskografi su tražili po podrumima hoće li naći nekog mladog talenta da mu objave ploču, riskirali su jer su imali love pa je onda deset novih izvođača prošlo na tržištu a deset propalo, od onih deset što je prošlo regeneriralo se i smeće ali i ono što i osjetljivi želuci Dragaša i Čulića mogu svariti. Plaćalo se snimanje, spot, pristojna distribucija, marketing....Radili su klubovi, jedan vikend gažu dobije smeće, pa drugi, pa treći, ali onda peti vikend eto i malo kulture, bilo je dobro pa može gazda malo i pušit. I sve se to događalo zahvaljujući ekstraprofitu nastalom upravo prodajom „smeća“.
OK, sad kad smo nadasve uspješno sve zatukli, više smeće niti proizvodimo niti prodajemo, a kako potražnja postoji (ponavljam, 95% tržišta) normalno da se uvozi iz inozemstva, i to upravo iz bivše Juge jer povijest se uvijek ponavlja kad se ne nauči (iliti Historia est magistra vitae, obratite pažnju i vidjet ćete da je upravo nevjerovatno kako poslovice daju odgovore na gotovo sva pitanja).
U bivšoj Jugi srpski su mediji (pretežno od smeća) stvarali zvijezde, a onda su briljantni i educirani hrvatski fenomenolozi popularne kulture poput Dragaša i Čulića (samo su se zvali Glavan i Vrdoljak) pisali traktate i s filozofskog stajališta pronicali u bitak.
U osamdesetima je ugledni hrvatski list START koji je okupljao cvijet hrvatske inteligencije na čelu s urednicima Kuljišem i Pavićem (opet se povijest ponavlja) nekoliko tjedana kroz pero barda hrvatskog novinarstva Darka Hudelista s puno simpatije i razumijevanja pojašnjavao hrvatskoj kulturnoj javnosti fenomen pjevačice kodnog imena Mica Trofrtaljka. U isto vrijeme Valjak u Hrvatskoj nije mogao dobiti naslovnu stranicu iako je punio dvorane i prodavao ploče, ja sam bio u bandu skoro cijele osamdesete i koliko se sjećam nismo imali nijednu (u stvari možda jednu u STUDIJU kad je naš manager, danas pokojni Škrga, valjda nekom poručio da će mu prebit noge). Jednostavno nije bilo mjesta od fenomena poput Brena i ostalih Lakih i teških pingvina....... Bregović je uvijek radio presicu nakon novog izdanja Dugmeta u Beogradu, nikad u Zagrebu, jer u Beogradu mediji oduvijek postoje da bi stvarali (od smeća) zvijezde a u Zagrebu da bi ih uništavali na braniku sofisticiranosti i srednjeuropskog kulturološkog naslijeđa.
Ako su problem Huljići i Urličićke, kao što to tvrde Dragaš i Čulić, što danas kad se Huljić bavi sapunicama, Urličićke odavno nema, Thompson i Škoro su rezultat vlastite karizme i nacionalnog naboja a ne rezultat sustavnog rada glazbene industrije (uostalom gotovo da ih nema u medijima osim u negativnom kontekstu) je li situacija bolja od one od prije nekoliko godina?
Jesu li, Aleksandre i Ilko, odlaskom Huljića u sapunice oni koji su slušali Magazin odmah otišli u dućan kupiti novi hit Leta 3 „Kurcem u čelo“? Ako se sutra dekretom ukine Škoro hoće li neviđeno porasti potražnja za CD-ima s Mozartovom glazbom ili koncertima Zagrebačkih solista?
A i izjednačavanje Škore i turbo folka, zar nije donedavno bio hrvatski Balašević i što se u međuvremenu dogodilo? Je li vas možda smeta nacionalni naboj sa zadnje ploče, i je li zabranjeno biti nacionalno nabijen (što ćemo onda s Springsteenom)? Čak i ovakvi glazbeni fašisti bi trebali imati toliko ljudskog poštenja da priznaju razliku između običnog „smeća“ i atomskog otpada.
A gdje je uostalom ta linija prihvatljive estetike koju brane Dragaši i Čulići, gdje je (što kaže jedan moj prijatelj) nula na toplomjeru?
Čulić godinama hračka po Gibonniju kao da je njegov ogroman uspjeh nešto najgore što se uopće moglo dogoditi hrvatskoj glazbi. Ne samo da proglašava neukim idiotima one desetke tisuća ljudi koji kupuju Gibonnijeve ploče, već i 1000 glasača PORIN-a koji mu u ime struke dodjeluju nagrade.
(U nastavku hipotetski ali sasvim mogući visokoumni dijalog Dragaš- Čulić):
„Joj jebote, pa i taj PORIN, ima tu strašnih greški, se sećaš ono 1848. nisu trebali Gustafi bit debitanti, a i 1864. je Urban trebal bit nominiran za rock album a ne za alternativni album..... A i glasačko tijelo, pa to niš nevalja, si videl, jebote, LET 3 158 nominacija, TBF 235, Edo Maajka 497, Hladno pivo 654, ali jednu je dobil i Škoro, doduše ni dobil PORIN-a ali već i nominacija je totalna kontaminacija...pa to je, jebote potpuno zgubilo dignitet............“.
Sve sami povijesno važni razlozi da se o PORIN-u napiše sve najgore prije, a onda niš dobro poslije. Oni koji sviraju „smeće“ ne vole PORIN jer ga ne dobiju, oni koji su „urbani“ ne vole PORIN jer je on zgubil dignitet (kao da stvaranje i rušenje digniteta nema veze upravo s vašim poslom, Dragaš i Čulić).
Onda Dragaš napiše u osvrtu koncerta Hladnog piva u Domu športova da su tim koncertom Parni valjak i Prljavo kazalište definitivno otpravljeni u ropotarnicu povijesti! Dva najveća banda koje smo ikad imali, trideset godina karijere i investiranja u „brand“, dobre, solidne i odlične pjesme koje zna i pjeva nekoliko generacija ljudi, puno prodanih ploča, puno prodanih ulaznica, vrhunska produkcija, razglas, rasvjeta, odlični muzičari, gomila obitelji koje od njih žive......sve to šalje Aleksandar u ropotarnicu povijesti. Siguran sam da dečki iz Piva ne bi neko slično sranje napisali, znaju oni koliko kilometara u guzici treba da se postane velik, a koliko da se postane legendarno velik.

Ej, Dragaš, gdje je ta nula na toplomjeru? Tijelo da bi živjelo mora imati i mozak i jetru i bubreg i crijeva i bar pokoji ud, a kad režeš odmah ispod glave gdje režete ti i Čulić onda krepa sve i niti mozak više ne radi. To zna svaka budala.
I ta logika da moraš nekog poniziti da bi se nekog drugog uzvisilo, koja je korist od takvog pristupa. Eto, Valjak je sad u ropotarnici povijesti pa je li nam scena zbog toga bolja, je li netko popunio tu prazninu (i financijsku i produkcijsku).
Dečki, GIBONNI, VALJAK I KAZALIŠTE SU U OVOJ ZEMLJI TEŠKA I VISOKA KULTURA, na njih se umjesto onih 5% zakači možda još 10 ili 15% publike koja se polako navikava na drukčiji zvuk, pa će postepeno jednog dana možda moći slušat i Pivo, mic po mic, ne revolucija nego evolucija jer se iz prvog osnovne ne ide u treći, a iz trećeg na zadnju godinu faksa.
Hrvatska je zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, treba seljaka samo educirati pa će seljak nakon oranja sići s traktora, skinut blatne cipele, najesti se graha i kupusa a onda se uz vrhunski hi-fi lijepo opustit uz novi CD Nick Cave-a.
To je plemenita životna misija raznih Dragaša i Čulića.

Ej, jebote, koji uzalud potraćeni životi!