Nisam romantičar...
Goran Pelaić

O Matku Jelaviću mogli bi započeti tekst na mali milijun načina. Onako kako je to nekada radila Nadalina s jajima. Pisac ovih redaka izabrao je samo jedan način, jedan Pianino koji svira nešto nježno, nešto fino, koji zna sve pjesme, sve snove, prve ljubavi, djetinjstva… A baš taj Pianino predstavio nam je ovog splitskog pjevača i skladatelja u jednom potpuno novom svjetlu, skladateljskom i pjevačkom, onako u punoj zrelosti, s nešto više glazbenih emocija, na koje smo, doduše, i do sada bili naviknuti ali ne baš u takvim dozama. Ali, Matka kao čovjeka se može doživjeti samo na jedan način, na onaj kakvim ga potpisani doživljava već godinama, iskreno. On je zapravo jedna vrlo čudna biljčica među pjevačkom čeljadi, tihi "buntovnik" s razlogom ali ipak čovjek koji gleda svoja posla. On je veliki tata svojim sinovima, on je vrli obiteljski čovjek, umjetnik s razlogom i povodom i… Dalmatinac, koji čuva svoj komoditet. I unatoč svemu tome, unatoč dugome poznanstvu i praćenju rada ovog estradnog dvometraša, baš se zgodnim učinilo priupitati, onako naivno:

  • Matko, tko si Ti zapravo?
  • Kako teško pitanje. Ja sam najprije skladatelj koji želi nešto kazati. Tako se otprilike osjećam. Ponekad to kažem komplicirano, ponekad jednostavno a katkad nespretno. Ali sve sam to ja, iza svega stojim, iza pohvala i pokuda. Eto, za neke pjesme sam baš sretan što sam ih napisao: Dobro jutro tugo, Probudi se, Misec žut svitli put, pa i za mene malo neobična pjesma Pianino, kako se zove i moj novi materijal na kojemu sam drukčiji nego do sada. Možda se nekome te promijene neće svidjeti ali sve sam to ja.

  • Postoji li neka druga strana, ona po kojoj te tvoji obožavatelji ne mogu prepoznati, ono nešto drugo što je samo tvoje a da opet možeš kazati - sve sam to ja?
  • Sada imam 37 godina, i to bi trebalo biti neko stabilno i zrelo doba. Po svim kriterijima kad bi me se pomno promatralo, moglo bi se reći da sam odgovoran čovjek, dobar otac i muž, a ljudi kažu da sam i pristojan i razuman. I imaju pravo, premda nije lijepo što ja to govorim. Dakako, ima i ona druga strana o kojoj se ne zna, a to sam isto ja. Nekada ispadnem strašno naivan, ali ne iz razloga što sam glup nego zato što sam lin i komodan. Čuvan ja taj svoj komoditet. Dosta sam iskusan glazbenik, a za glazbenika moga ranga i renomea vele neki da ne podnose stilove u glazbi, neke moje jednostavne pjesme kao što su Majko stara, Pjesma moga zavičaja… Zamislite, glazbenici moje generacije takve pjesme nisko rangiraju. Ja opat mislim da su takve pjesme ponekad nezamjenjive, nezamjenljiva su raspoloženja koja dolaze iz tih pjesama. Da skratim, jedan glazbenik ne bi se smio tako izražavati, ali meni to tako dođe i držim to svojim komodom.
    I opet sam to ja!

    (Dio razgovora objavljenog pod naslovom "Nisam romantičar ali znam zaplakati" G. Pelaić, Vjesnik, Zagreb, 24.11.1995.)